amazonija

Grozdana Cvitan

Fra Tomica Hruška, Peruanska Amazonija, Misijska postaja Atalaya

Misije su uvijek poticajni prostor mašte i puno više tegoban put u vjeri misionara i domorodaca među kojima misije niču. Dok jedni rastu u vlastitoj vjeri, drugi svladavaju njezinu abecedu, često se teško ili rastajući sa svojim starim bogovima, duhovima, silama i običajima koji ta vjerovanja slijede. Što znači biti misionar među plemenima Amazone, možda donekle govori i činjenica da u dubinama amazonskih prašuma još živi oko 200 plemena koji su ssačuvali svoj oblik života i s kojima vlasti zemalja u poriječju Amazone teško nalaze zajednički jezik. Ljudi koji su naučili da im stranci uzimaju i uništavaju zemlju onakvu kakvu oni poznaju i žele za svoj život nisu više dobrodušni prema došljacima kao što su bili u vrijeme velikih osvajanja.

Domoroci su danas ponajprije oprezni i pokušavaju svladati abecedu borbe za vlastiti prostor. Ponekad sve završi krvavim scenama – jer nitko nije želio izravno, u pojedinim slučajevima, odgovoriti na pitanje: tko iima pravo prisvojiti, a onda i prodati zemlju koja mu ne pripada. Siromašne države slijede logiku ekonomskih diktata, Indijanci vlastita stoljetna suradničkog odnosa s prirodom radi preživljavanja. Iako zasad malo zemalja u svijetu postavlja pitanja odnosa na način na koji jje postavljen, a onda i riješen u Australiji, gdje su Maori izborili pravo na naknadu zbog zemlje koja im je oduzeta, mnogi već danas trebaju o tom pitanju razmišljati. Možda je za početak moguće prestati s daljnjim nanošenjem nepravdi onima koji se još, prema mjerilima kolonizatora europske provenijencije, smatraju nedovoljno civiliziranima i uljuđenima da bi ih se pitalo bilo što, pa i o pravu na njihovu stopu zemlje.

Dobrovoljna zamjena svjetova

Sva ta pitanja dodiruju se i na poslu kakav je misionarski, a u dijelu Amazone koji pripada Peruu (Peru se dijeli na tri dijela: obalu, Kordiljere – Ande i peruansku Amazoniju) i jedan je naš franjevac. To je fra Tomislav Hruška, rodom iz Požege, pripadnik zagrebačke franjevačke provincije, koji ovom pprigodom svjedoči o dodirima svjetova prema vlastitu izboru misionara i brata svetog Franje. Klimu je promijenio utoliko što je otišao u prostore dvaju godišnjih razdoblja (jer kako reče jedan drugi misionar: Godišnja doba postoje samo u novinama), suhog i kišnog (koje bi trebalo predstavljati ono što mi nazivamo zimom i što se događa u vrijeme našeg ljeta), a tko su ljudi među kojima djeluje nama nije najlakše shvatiti. Mnoga od potpitanja teška su, čini mi se, i njemu – od iimena plemena do njihove brojnosti, staništa (o nomadima da se i ne govori). Najteži je svakako pokušaj u kratkom razgovoru za novine prenijeti makar iskrice onog što se u misionarski život nataloži kroz godine iskustva i često se nikad ne formulira riječima nego samo ostaje rezultat: uspješan kontakt s onima koji su bili razlog misionarstva.

– Kad sam 1998. došao ideja je bila pomoći u misionarskom radu i djelovanju našeg franjevca iz hrvatske franjevačke misije Svetog Ćirila i Metoda, fra Gerarda Đardina. On je već dvadeset i sedam godina u Peruu i kao kruna svega, tj. cijeloga njegova djelovanja, došlo je imenovanje za biskupa jedne peruanske biskupije, odnosno vikarijata. Dakle, ideja mojih poglavara bila je da pomognem i ja sam dvije godine proveo s fra Gerardom u misiji, upoznao područje, misijsko djelovanje – misijska postaja nalazi se u peruanskoj Amazoni.

Kako se pripremate za odlazak na takvu postaju?

– Svaki dolazak u misiju bilo gdje u svijetu dobrovoljna je stvar i nitko na to ne može nekog drugog prisiljavati. Dakle, potrebno je imati taj poziv u sebi, a misijski poziv je jedan od onih koje franjevački red danas obavlja. Misije su i trajno zanimljive zato što su uvijek na onim područjima gdje kkršćanstvo još nije dovoljno ukorijenjeno. Zato postoje projekti kao što su projekt Afrika, projekt Rusija itd., to su projekti za sva područja gdje bi milost vjere trebala biti donesena.

Kad jednom izaberete misionarski put birate li i prostor?

– Većina braće ostaje u sklopu provincije na pastoralnom radu, drugi odlaze u inozemstvo, a treći su u misijama. Što se tiče misija u Južnoj Americi, do prije nekoliko godina jedan naš fratar je bio u Venezueli, jedan je u Nikaragvi, a trojica smo u Peruu, tj. dvojica u misijama i jedan u Limi, jer se nakon dugog boravka u misijskim postajama razbolio. Ipak, on nam je veliki oslonac, potpora, zaleđe.

Lica uvezenih zala

Svi naši poslovi i projekti vezani su za njegove savjete i sugestije telefonom, e-mailom i kako je već moguće. Osim toga, on skuplja pomoć jer dobro zna što je misijama i vjernicima potrebno i dalje radeći koliko može.

I što je ono što vama u misijama najviše treba?

– Ima različitih projekata. Evangelizacija je sama po sebi osnovni i najvažniji cilj, ali ne mora uvijek biti i prvi dio posla. Program koji je napravio vikarijat, dakle biskup sa svim misionarima na određenom području, na nekoliko je razina. Prva razina je promicanje pprava čovjeka, tj. očovječenje cijelog područja, tj. tih plemena, oslobađanje od gotovo ropskih odnosa koje su imali s kolonima koji su došli iz Europe ili dolaze s peruanske obale. U najnovije vrijeme to su i velike strane, multinacionalne tvrtke (drvosječe i eksploatatori šuma, početkom 20. st. oni koji su iskorištavali kaučuk) koje žele iskorištavati naftu, plin, drvo.

Postoje li odnosi i pojave koje mi u Europi ipak teško možemo zamisliti?

– Postoje i to na više razina. Jedni od njih pripadaju odnosima različitih plemena, a drugi odnosima plemena i onih koji dolaze izvana zbog nekog ekonomskog interesa. Svi ti koji dolaze iz ekonomskih razloga uništavaju Amazonu, i to je problem Perua, Brazila i svih zemalja kroz koje ta velika i bogata rijeka prolazi.

Kako se došljaci odnose prema domorocima? Koji su sve načini da se osvoji indijanski prostor?

– Ima svega, od potkupljivanja do protjerivanja, terorizma i samog istrebljivanja. To su pojedinačni slučajevi, a najveće zlo je dolazak druge civilizacije koja donosi poneko dobro šireći zauzvrat sva zla novog svijeta: droge, prostituciju, bolesti koje oni ne poznaju, na koje nisu otporni i nisu pripremljeni, zbog čega je i velika smrtnost. Kulturni skok s jedne razine na drugu koja se u tom susretu događa

je takav da mu je teško sagledati posljedice.

Mlada obitelj, pripadnici plemena Ashaninka, peruanska Amazonija, rijeka Ucayali, snimio: fra Tomica Hruška

Ljudska prava u temelju svih komunikacija

S druge strane, promocija ljudskih vrijednosti koja se pokušava unijeti među te ljude angažirana je na njihovu obrazovanju, zdravstvu i svemu onom što država ne može ili neće – Crkva uskače. Država radi zdravstvene stanice u nekim selima, ali to Indijancima često malo znači jer nemaju novac kojim bi platili usluge u takvim ustanovama. Nedostatak nnovca zbog neimaštine je samo jedan oblik te nemoći, drugi je to što novac kao institucija u njihovoj kulturi ne postoji, nemaju ga i ne poznaju ga. Upravo sad boravim i radim u području u kojem ljudi ne znaju što je vrijednost novca i što bi s monetom i kad bi je imali, koliko vrijedi.

Možete li mi opisati Vaše uobičajene poslove ili dane?

– U tom novom misijskom području proveo sam dvije godine na rijeci, a to znači da smo uuz rijeku živjeli, rijekom putovali, obilazili sela uz rijeku. Inače, rijeka je važna komunikacija i mnoga sela su samo na taj način dostupna. U Peruu su inače problem komunikacije, a na misijskim područjima često jedva da ih ima.

Radite li iistodobno s jednim i/ili više plemena?

– Na tom području bilo je šest plemena, ali se uglavnom radilo s dva: Shipibo i Ashaninka. Fra Gerard je proveo više od petnaest godina živeći u Shipibo plemenu, dakle samo s Indijancima, naučio je njihov jezik i kad je u te prostore stigao terorizam biskup ga je, da bi ga zaštitio od tih problema, povukao u drugu župu bližu civilizaciji, dostupniju komunikacijama (to ponajprije znači zrakoplovu jer sve druge komunikacije su oskudne) i rijeci. Tada su drugi misionari nastavili odlaziti u indijanska sela na duža putovanja, koja traju po mjesec dana nekoliko puta godišnje kad se ide od sela do sela i obavi se ono što mora: katehetizacija, krštenja itd. To ovisi i od mmisionarske i od evangelizirane grupe koje se tim prigodama sastaju. Kad idu pomagači i profesori onda je puno lakše raditi, a kad ide samo jedna osoba puno je teže jer su onda svi poslovi na njoj.

Nakon što sam dvije godine proveo s fra Gerardom na tim putovanjima rijekom, premješten sam prije godinu dana na drugu misijsku postaju gdje sam sâm. To je područje visoravni u planinama, gdje mogu doći samo zrakoplovom, a između sela komuniciram pješice ili na konju. TTek je prošle godine počelo probijanje ceste za cijelo to područje. S obzirom na teritorij s kojim se povezuje, to je zanemarivo. Većina privrede je na obali, trećina stanovništva u Limi, i iz te perspektive Amazona je vrlo daleko.

Koliko dugo može trajati takav Vaš boravak izvan bilo kojega gradskog područja u prostoru bez struje i komunikacija?

– Osobno sam bio najduže pet mjeseci odjednom na takvom mjestu s mogućnošću komunikacije putem radio-stanice. Tu su misiju franjevci osnovali 1938. godine – doveli su u šumu nekoliko obitelji s Anda, napravili im kuće, sagradili crkvu i osnovali misiju koja je i danas postaja bez struje, infrastrukture itd.

Dolaze li drugi misionari u ta područja? Kako znate da je neko pleme prihvatilo vaš vjerski nauk?

– Drugi ne dolaze, a o tome kako i koliko prihvaćaju vjeru govore oni sami. Iako nema ni televizije ni telefona, vijesti se šire vrlo brzo i uvijek se zna tko je što rekao. Vijesti se među njima zaista brzo šire, iako bih teško mogao reći kako to rade. Ali po posljedicama znam da je tako.

S kojim plemenom radite sada?

– Posljednju godinu nisam napravio puno što se tiče Indijanaca, ili mogu reći da nisam ništa napravio. To je vvrlo komplicirano područje koje karakteriziraju napeti odnosi između Indijanaca, kao domaćeg stanovništva, i kolonizatora, došljaka. S obzirom na to da je između njih izbio sukob, kao bijelac nisam osoba njihova povjerenja i prema meni su bili suzdržani. Tek na kraju ove prve godine osjećam da sam stekao njihovo povjerenje. Stjecanje povjerenja težak je put koji ima određena pravila i traje dugo. Uobičajeno je da najprije treba razgovarati s njihovim šefovima, vođama. Oni imaju svoju indijansku organizaciju i uz suglasnost organizacije doći ću do svih sela, ali taj put traje. Mogu doći i sam u selo, bez najave, ali to je kao da dolazim sa zidom – put bez velike šanse. Da bih imao uspjeha, sa mnom mora ići i glas o meni kao osobi u koju oni mogu imati povjerenje.

Može li odlazak u selo biti i poguban?

– Mislim da ne. Nema straha. Možda prve godine kad sam se osobno navikavao na drukčiji život, hranu, opasnosti, životinje itd., ali to je prošlo i sad se jednostavno živi. O tome više ne mislim.

Kad njihovi šefovi daju odobrenje, što Vi radite?

– Oni daju nešto što bih nazvao obavijest, koja otprilike kaže da u Antenju (tako se zove moja sadašnja misijska postaja) ima bbrat laik gdje se oni mogu obratiti za lijek ili neku drugu pomoć, a pomognu i oni meni. Pomogli su mi očistiti teren i podignuti jednu malu kućicu.

Pripadnik plemena Shipibo u lovu na majmuna, rijeka Ucayali, snimio: fra Tomica Hruška

Roblje našeg vremena

Problem misionara je u tome što dolaskom na neko područje susreće probleme iz prošlosti s kojima jednostavno mora živjeti i na njima nastaviti svoj rad. Glavni šef kojem sam se morao obratiti za rad među njima dugo me ignorirao. Bio je nezadovoljan načinom na koji je u prošlosti komad zemlje na kojoj je misija dodijeljen Crkvi, a on je to smatrao svojom zemljom. Osim toga, njima je teško u susretu s bijelcima ne misliti odmah na kolone, a ja kao fratar bijelac imam malo prostora za dokazivanje da sam nešto sasvim drugo. Njima su ljudi bijele kože uvijek donosili probleme o kojima se malo zna i koji su zaista teški. Npr. uz rijeku Ucayali bila je hacijenda s plantažom. Vlasnici plantaže imali su snage upadati u indijanska sela, hvatati njihovu djecu i odgajati ih kao robove za rad na plantaži. Takvih primjera je više i oni su oprezni.

U novije vrijeme bijelci su oni koji vode poslove

s drogom (to se carstvo širi iz Kolumbije), a došla je i vjera koja ih također mijenja i donekle uništava. Naime, prvi misionari radili su sasvim drukčije od današnjih, željeli su što prije obaviti pokrštavanje nakon dolaska na neko područje. Dugo se zaboravljalo na najbitniju stvar: inkulturaciju. A to znači da mi ne možemo doći ovdje, nametnuti svoje viđenje svijeta, svoju kulturu i običaje. Ono što je njihovo dobro, u što spadaju mnoge dobre i izvrsne navike, treba svakako sačuvati ii pomoći im u tom očuvanju, a ono što nije dobro treba im objasniti i rastumačiti zašto bi bilo bolje da prihvate nešto drugo, u čemu se taj boljitak sastoji. To je možda suviše apstraktno rečeno, jer na terenu to izgleda sasvim drukčije.

Možete li mi ispričati jednu pravu priču koju smatrate znakovitom u Vašem poslu misionara u Amazoniji?

– Na Novu godinu 2000. bio sam u staroj misiji u Atalayi. Oko šest sati ujutro 1. siječnja probudilo me kucanje. Pred vvratima je stajala Indijanka s bijelim zavežljajem na rukama. Ušla je u misiju i sjela. Njihov običaj je da ne pričaju puno i kako imaju vremena treba biti strpljiv, pričekati da oni progovore. Njihovo poimanje vremena (iako su prihvatili naš kkalendar) je po kišnom i suhom razdoblju (mi bi rekli godišnjim dobima), po daljini od jednog do drugog sela itd. Takav je i njihov način komunikacije, poseban.

Da bi netko pozdravio i počeo razgovarati treba nekoliko minuta. Čekao sam da progovori. Objasnila mi je da se vraća iz bolnice, a mene moli novac jer mora platiti prijevoz preko rijeke do svog sela i par svijeća. Osim toga, tu je noć u bolnici umrlo njezino dijete i ono je u zavežljaju na njezinim rukama.

Cijela ta situacija više je od te činjenice. Ona je meni prvog dana Nove godine 2000. donijela svoju bol i svoje mrtvo dijete. Bio je to moj prvi susret s čovjekom na kraju jednog i početku drugog tisućljeća. NNi danas nisam siguran da sam shvatio puninu poruke koju bi iz tog susreta trebalo iščitati.

Kakav je njihov odnos prema smrti? Sjećaju li se mrtvih?

– Kult mrtvih vezan je uz strah od mrtvih i priče koje nastaju iz tog straha. Sela koja su udaljenija od plovnih rijeka (plovne rijeke znače veću blizinu civilizacije, blizinu trgovina, informacije itd.) žive svoje stare navike, neopterećeni drukčijim viđenjima. Navika je da u brak ulaze vrlo rano, već od dvanaest, trinaest godina, i čini mi sse da iskorištavaju cijeli reproduktivni ciklus tijela. Uglavnom su monogamni, ali postoje i slučajevi bigamije, pa i višeženstva.

Deklarativno: ravnopravnost postoji

Stalna je i snažna briga za život, odnosno za produženje vrste. Mnogo se umiralo, pa iako se dobna granica u novije vrijeme pomakla, ostale su navike da rano ulaze u brak. Životni vijek im je sad produžen na pedeset do šezdeset godina.

Teško mi je objasniti dvojakost situacije u kojoj su oni (bili) žrtve. S jedne strane kao da je postojao program vlasti da ih se istrijebi, eliminira iz prostora, a s druge je napravljena cijela mreža zdravstvenih stanica koje skrbe za zdravlje, u kojima se pokušava educirati stanovništvo, postoje programi za planiranje obitelji, cijepljenje za bolesti koje ugrožavaju život od razdoblja dojenčadi nadalje. Ipak, sve se nekako mijenja, pa i na njihovu dobrobit.

Možete li reći da su oni danas ravnopravni građani zemlje u kojoj žive? Postoji li ravnopravnost sirotinje?

– (odgovor nakon duge pauze) Prema peruanskom ustavu ravnopravnost postoji. U praksi je ostao odnos u kojem su već sami Indijanci izabrali, iz duge navike, status građana drugog reda. Prepoznajete to po oborenom pogledu, njihovu čekanju da uvijek ti prvi nešto kažeš. Zato i jesu najvažniji poslovi u misiji oni koji sse odnose na humanizaciju, prosvjetiteljstvo, zdravstvenu zaštitu, a paralelno ili tek zatim evangelizacija.

Je li Indijancima u Amazoniji omogućeno školovanje?

– Bivši režim je uspio napraviti nešto na tom planu. I u najudaljenijim selima postoji kakav-takav oblik škole, ali je problem u tome što to školstvo ne može dobro funkcionirati. Školska godina traje onoliko koliko dopuštaju ili diktiraju različite prilike: sigurnost područja na kojem se škola nalazi, redovitost odnosno neredovitost plaća prosvjetnom osoblju ili udaljenost od škole, mogu školsku godinu skratiti na dva, tri mjeseca. Te škole umnogome ovise o učitelju koji u njima radi.

Postoje li nomadi?

– Postoje još skupine (nisu čak ni plemena nego skupine) koje su nomadi, dolaze u kontakt s drugim Indijancima, plemenima, bijelcima, misionarima, ali o tome hoće li se i kad će se susresti – odlučuju oni. Ti su susreti prilagođeni njihovoj razini. Njihov je život primarno određen kao potraga za hranom i zato se i kontakti s njima uglavnom ograničavaju na hranjenje. Nakon toga oni se, uglavnom, povlače.

Jeste li zadovoljni poslom koji ste izabrali u životu? Kakav je za Vas Peru?

– Poslom sam vrlo zadovoljan. Ponekad me uhvati nostalgija i briga za one koji su daleko, ali tako je svima.

Ovdje sam došao sslobodno. Od djetinjstva sam čitao puno o povijesti i kulturi Perua i sanjao da ću jednom upoznati ovu zemlju. Oduševljen sam time što mi se san ispunio. Prihvatio sam Peru takav kakav je čak i u onim stvarima za koje ne mislim da su dobre i za koje smatram da ih treba mijenjati. Tamnija i tužnija strana Perua, glad i sirotinja – prizori koji ipak nisu dostupni brojnim peruanskim turistima, stvarnost su s kojom treba naučiti živjeti. Često su i loše vlade te zemlje, koje uglavnom rade za vlastite interese, uzrok teškog života njezinih građana. To najviše boli i to treba mijenjati. Da biste negdje živjeli, prihvatite sve s nadom da će se stvari mijenjati nabolje i da cijeli taj posao nije uzaludan.